Čarobno pitanje je: “A što je s ovim trenutkom?” Kada razmišljam o nečemu što se dogodilo u prošlosti, pitam se što bi se dogodilo ili što se ne bi dogodilo, ili kada se gubim u pokušavanju kontroliranja budućnosti, upitam se a što je s ovim trenutkom, događa li se ovo upravo sada? Odgovor je ne. Može se dogoditi za dva tjedna, ili u sljedećih deset minuta ili za dvije sekunde, ili se upravo dogodilo, ali sada ?! Sada se ne događa…

2 300X250



I onda se zapitam “Što se trenutno događa? Upravo sada u ovom trenutnom momentu? I fokusiram se na to. Prošlost je prošlost, i ne možemo je više promijeniti. A za budućnost…ona uvijek ionako dolazi drukčije nego što smo mislili da će se dogoditi. Ono što je važno je kako reagiramo na “ovdje i sada”. U svakom slučaju, to je jedina stvar nad kojom imamo kontrolu.

Kada razmišljam o nečemu što me je povrijedilo, pitam se “A sada? Dali me to sada boli? I naravno da ne boli. To je samo memorija (uspomena) iz prošlosti o toj boli. Ili ideja koja se mogla dogoditi. Memorije i ideje se konstantno grade i stvaraju unutar naših glava, ali to nisu dio naše trenutne realnosti. Kada se upitate što se trenutno sada i ovdje događa i koncentrirate se na to, bol istog trenutka nestaje.

Kada se uplašim, upitam se “A što je sa sada? Imam li sada taj problem? I odgovor je uvijek ne. Nikada trenutno nemamo probleme u ovom trenutku. Kada trenutno imamo problem, previše smo zaokupljeni instinktivnim reagiranjem da uopće ne razmišljamo o tome. Ako ste sposobni se upitati takvo pitanje, onda nemate problem.

2 300X250



Otkrio sam kako je snažno to pitanje dok sam planinario i penjao se po liticama. Većim dijelom planinu sam propješačio planinareći, ali na nekim mjestima morao sam se uspinjati. Nije bilo komplicirano penjanje, ali sam bio sami penjao se bez bilo kakve sigurnosti. Došao sam do jednog dijela provalije koji sam trebao proći. Penjući se po jednoj strani, odronila mi se zemlja pod nogama. Ja se blago bojim visina i u nekom trenutku sam pogledao dolje. “O sranje, past ću, umrijet ću!!!I Nikada me neće ni pronaći!” Takve misli su me potpuno paralizirale tako da samo ostao zaglavljen držeći se za komadić čvrste stijene i ne mičući se uopće.

Srećom, u nekom određenom vremenu, sjetio sam se zapitati, “OK, ali što je upravo sada? Imam li sada problem? Ne prije dvije-tri minute kada sam se pokliznuo i “umro” nego upravo sada! I shvatio sam da nemam. S obje ruke i noge sam se jako dobro ukopao na čvrsti dio i nisam nikamo propadao ili klizio.

Tako sam se počeo forsirati da se svu svoju pažnju obraćam samo na trenutni moment, na sada, na moje unutarnje tijelo, na krv koja juri mojim žilama, na vjetar koji mi je puhao u glavu, na miris planine…sve dok panika nije prošla. I onda sam se ponovno zapitao, “ A sada, imam li sada problem? Još uvijek nema problema…. Ponovno sam svu svoju pažnju usmjerio na sadašnjosti taj određeni trenutak u kojem sam se nalazio te sam se polaganim pokretima uspio popeti na sigurnu stranu provalije.

Eckhart Tolle

8