Čovjek najviše želi slobodu. Čovjek žudi za slobodom. Sloboda je sama suštinska jezgra ljudske svjesnosti: ljubav je na periferiji, a sloboda je u centru. Kada se to dvoje ostvari, u životu nema žaljenja. A oni se ostvaruju zajedno, nikada odvojeno.
Ljudi su pokušavali ostvariti ljubav bez slobode. Onda ljubav donosi sve više i više patnje, sve veće i veće ropstvo. Onda ljubav nije ono što je čovjek očekivao da će biti, ona se pretvara baš u suprotno. Ona razara sve nade, uništava sva očekivanja i život postaje pustoš – tapkanje u tami, i nikada se ne pronalaze vrata.
Ljubav bez slobode prirodno teži da bude posesivna. A onog trenutka kada uđe posesivnost, počinjete stvarati okove za druge i za sebe – jer ne možete posjedovati nekog, a da on ne posjeduje vas. Ne možete nekoga učiniti robom, a da sami ne postanete rob. Što god činite drugome, učinjeno je vama.
To je osnovni princip koji treba razumjeti, da ljubav bez slobode nikada na donosi ispunjenje.
Bilo je ljudi koji su pokušali drugu krajnost, slobodu bez ljubavi. To su monasi, eskapisti, ljudi koji su se odrekli svijeta. Plašeći se ljubavi, bojeći se ljubavi, jer donosi ropstvo, odbacili su sve situacije gdje ljubav može teći, rasti, gdje se može dogoditi, gdje je moguća.
Pobjegli su u samoću. Njihova samoća nije nikad postala osama, ostala je usamljenost. A usamljenost je negativno stanje; krajnje prazno, tužno.
Čovjek može biti osamljen, ali to ne daje usamljenost. Osamljenost je samo fizička samoća, usamljenost je duhovna samoća. Ako ste pobjegli od svijeta iz straha, bit ćete usamljeni, svijet će vas progoniti, okruživat će vas sve vrste želja. Patit ćete od milijuna noćnih mora, jer sve što ste napustili ne može se odbaciti tako lako.
– Osho (iz Knjige mudrosti)