[et_pb_section bb_built=”1″][et_pb_row][et_pb_column type=”4_4″][et_pb_text]
U životu je najteže započeti nešto. Kada se kamen počne kotrljati sve postaje lakše. Većina ljudi vole pričati ili samo sanjati o nečemu. Jedina razlika između onih koji su odsanjali svoje sne i onih koji još uvijek samo sanjaju, jeste da su oni prvi to uradili. Samo to.
Widget not in any sidebars
Lako je filozofirati da smo mi duhovne duše i da način kako mi djelujemo jeste putem našeg duha ili nekih viših energija. Ima istine i u tome, ali sve dok smo u materijalnom svijetu, i dok čvrsto stojimo svojim materijalnim nogama na zemlji, mi moramo djelovati. Ako gradite kuću, morate imati ideju kako će ona izgledati, napraviti nacrte, skupiti novac za izgradnju i namučiti se za dobivanje građevinske i ostalih dozvola. I još uvijek nemate kuću. Ona je i dalje u vašoj glavi i lijepo nacrtana na papiru. Samo kada je zidar Mate počne zidati, onda se kuća počinje ostvarivati. Ona postaje stvarna.
Gotovo sva djeca imaju svoje snove. Dok su mali, a i mi smo bili mali, djeca maštaju što će jednoga dana biti kada odrastu. Odrasli se slatko nasmiju na te dječje priče, pa ih snimaju na YouTube da bi se cijela obitelj slatko zabavljala. Nitko od odraslih ne vjeruje da će se ti snovi ikada ostvariti. To spada u kategoriju dječjih bajki. Biti vatrogasac, policajac, astronaut ili nogometaš. Kako da ne. Samo sanjajte i dalje. Sve dok ne odrastete pa ne postanete činovnik treće klase ili prodavačica u trgovini. To je realnost, kažu vam odrasli, a ne istraživač Južnog pola. Treba raditi, a ne misliti.
Koliko je ljudskih života uništeno tim riječima. Valjda se sadašnji odrasli osvećuju na svojoj djeci za sve ono što su njima njihovi roditelji radili. Malo sutra ćeš ti meni biti astronaut. Četku u ruke i ribaj. Ne stvaraju svijet pjesnici i filozofi, već radnici i trgovci.
To gušenje dječjih ideja ne ide odmah, već je postepeno. Kada dijete želi ići na ples, roditelji mu prvo kažu da to nije za nju, ili ne daj bože za njega, da se to odvija daleko od kuće, pa nema autobusa, previše je kasno i opasno je ići po mraku. Stotinu isprika. A sve s jednom mišlju. Pusti me mali na miru. Imaš knjige pa uči. Imaš PlayStation pa se igraj.
Nitko se nije rodio, a da je odmah znao što želi biti i raditi. U jednom trenutku dijete bi htjelo biti nogometaš, pa kada proba, vidi da to nije to što je htio. Onda bi htio plivati, pa igrati tenis, upisati se u izviđače. Uvijek nešto drugo. I to je normalno. Kako će dijete znati da nešto nije za njega ili nju? Tako što proba. Ali sve to ide roditeljima na živce. Ili nemaju vremena, nemaju novca, nemaju volje. Sigurno da nije moguće svaku dječju bubicu iz glave ostvariti, ali dosta njih jeste.
Djeca su neispisana knjiga. Željna da ispune sve stranice. Roditelji su tu da im pomognu da ostvare što je moguće više tih ideja. Na tom putu mijenjat će se želje, ideje, odustajat će se, mijenjati smjer. Bitno je da intenzitet želje ne splasne. Postoje trenuci kada djeca iskažu svoju želju vrlo jasno. Tada im roditelji i učitelji trebaju samo pomoći da krenu naprijed. Kako će dijete ostvariti svoj san, to ostaje na njemu. Dobiti će potrebne resurse od roditelja, ali sve mora napraviti samo. Djeca moraju sami prohodati tim putem. Ako želja i dalje postoji, to neće biti problem.
Sve te želje se polako kristaliziraju tijekom vremena. Postaju zrele, jasnije, gotovo stvarne. Leptirići u trbuhu rade sve jače i jače. Što to može spriječiti to nekadašnje dijete, a sada mladog čovjeka ili ženu, da ostvari svoje sne? Samo strah od onih riječi koje su slušali kao djeca: ti to ne možeš. Rezultat tog straha jeste povlačenje i odustajanje. Lakše se kretati širokim cestama nego uskim i strmim putevima. Ali sve dok je želja jača od straha, osoba će doći do cilja. Sporije, nesigurnije, s puno ožiljaka ali će doći do cilja.
Widget not in any sidebars
Postoje istinite priče o ljudima koji su i u poznim godinama života ostvarili svoje ideje i došli do cilja o kojem su sanjali kao djeca. Nekada te ideje nisu bile jasne u mladim danima, ali upornost s bezbrojnim greškama i privremenim odustajanjima, doveli su ih do jasne i čiste slike cilja. To je to, uzviknuli su.
Cijeli život se sastoji od bezbroj malih, sitnih koraka koji nas vode od jednog cilja do drugog. Neki koraci su jednostavni i laki, drugi su teški i komplicirani. neke s radošću obavljamo, druge izbjegavamo koliko je god to moguće. Ali, kako ne postoji netko drugi koji bi prošao sve te korake umjesto nas, često stisnemo zube i napravimo ih.
Neven Ilak, nevenilak.com
[/et_pb_text][/et_pb_column][/et_pb_row][/et_pb_section]
