[et_pb_section fb_built=”1″ _builder_version=”3.22″][et_pb_row _builder_version=”3.25″ background_size=”initial” background_position=”top_left” background_repeat=”repeat”][et_pb_column type=”4_4″ _builder_version=”3.25″ custom_padding=”|||” custom_padding__hover=”|||”][et_pb_text _builder_version=”4.4.0″ hover_enabled=”0″]
“Svi smo mi posjetitelji u ovom vremenu, na ovom prostoru. Mi smo samo u prolazu. Naša je svrha promatrati, učiti, rasti, voljeti… i nakon toga se vraćamo kući.” – Narodna izreka australskih Aboriđina
Mi promatramo očima, slušamo ušima, kušamo jezikom, dodirujemo kožom…
Zbog poistovjećenosti s tijelom imamo iskustvo svijeta koje ovisi o ograničenjima tijela.
Naše iskustvo se pohranjuje u umu, a inteligencija rasuđuje i interpretira pohranjeno.
Prema zakonu karme, nakon smrti ovog fizičkog tijela, nastanjujemo novo tijelo, također privremeno.
I tako iz života u život…
Mi kao osoba nadilazimo sve te ograničenosti.
Transcendentalni smo po prirodi, vječni, bezgranični, puni znanja i sreće.
Izvorno smo sazdani od čiste ljubavi.
Zbog iluzorne moći materijalne energije i snažnog utjecaja lažnog ega većina duša u ljudskom tijelu nije u mogućnosti shvatiti svoju pravu prirodu te odbacuju takve ideje smatrajući ih djetinjastima.
No zapravo, upravo te duše grade dvorce od pijeska i kule od karata, iznova i iznova sve dok ne nauče promatrati, učiti, rasti i voljeti…
Dario Duišin Džunić, atma.hr
[/et_pb_text][/et_pb_column][/et_pb_row][/et_pb_section]
