“Kad oprostiš drugima, oslobađaš svu onu energiju koja je bila zarobljena u tvojoj glavi, tvom tijelu i duši. Kad se ta energija oslobodi, otvara se novi put kojim ti svemir može uzvratiti novom ljubavlju, novim odnosima i novim blagoslovima. Sve počinje opraštanjem, a ti ovoga trenutka možeš oprostiti!” ~ Mario Piškur



Nije svaka situacija ista i neke su zaista teško oprostive, međutim pravi oprost ima veze s povezanošću s našim unutarnjim bićem. Kada smo povezani s dubljom dimenzijom onoga što jesmo lakše je oprostiti. Kad se javi potreba za oprostom, to znači da se dogodilo nešto što nam je nanijelo bol, bol na razini tijela, uma, ega. Nečiji ego je nanio bol tvom egu. Ili je nečije tijelo nanijelo bol tvome tijelu ili bilo koja slična kombinacija.

Tek iz duhovne dimenzije možemo prepoznati relativnu prirodu onoga što je učinjeno. U toj dimenziji smo u kontaktu s prostorom u sebi koji nikad nije povrijeđen. Ta dimenzija u nama je izvan onoga što može biti povrijeđeno.

Kada te netko duboko povrijedi ili uvrijedi, zapravo samo psihološki oblik onoga tko jesi može osjetiti bol. Povrijeđen je ego, satkan od neopipljivih misli i uvjerenja, stavova i prosudbi, a sve su to oblici koji lako pružaju privid osjećaja vlastite osobnosti.

Tako je lako uvrijediti se. Ljudi čak postanu ovisni o osjećaju uvrijeđenosti, jer im to pruža zadovoljstvo; uživaju u osjećaju pravednosti i moralne nadređenosti.

Prvi korak u opraštanju je prepoznati da je to bio čin nesvjesnosti. Ne bi trebalo izjednačavati to što je netko napravio s osobom, već sa stanjem u kojem se ta osoba nalazi. Samo iz mjesta povezanosti s duhovnim bićem ne žalimo zbog učinjenoga jer smo u kontaktu s onom dimenzijom unutar nas koja ne može biti povrijeđena. Ako nismo u kontaktu s tim prostorom, onda je teško oprostiti.


Widget not in any sidebars

Ne praštati znači držati se ogorčenja i zamjeranja ili bilo kojeg sličnog negativnog osjećaja. Preko toga je moguće preći samo ako smo povezani s dubokim sobom. Samo na razini dubine našeg bića možemo sagledati sve što nam je netko učinio i osjećati kao da se gotovo nije ni dogodilo.

Bliski ljudi koji nas povrijede, poput roditelja, na primjer, ako su bili ljuti cijelo vrijeme dok smo odrastali, obično su žrtve koliko i mi. Ego nekih ljudi je ogroman i neprestano ih napaja gnjev. Zbog toga nema dovoljno svijesti u njima da vide što rade. Tek nakon što se u nama dogodi preobrazba i pronađemo svoj unutarnji mir, možemo razumjeti da su to činili zato što su bili žrtve vlastitih okolnosti. Nakon te spoznaje odmah se dogodi oprost.

Povrijeđenost je zapravo mentalni sud o situaciji i izvan te mentalne prosudbe nije se dogodilo puno toga. Uzmimo jednostavan primjer – dogovorimo sastanak s nekim u određeno vrijeme i ta se osoba ne pojavi. Naš komentar na takvo djelovanje je da nas je ta osoba iznevjerila ili prevarila ili neka druga prosudba uma. Ta prosudba situacije je ono što stvara emociju povrijeđenosti. Ali sve što se zapravo dogodilo je da je ta osoba rekla da će doći i nije to napravila, to je činjenica. Sve što naš um želi dodati toj situaciji daje nam osjećaj povrijeđenosti koji jača ego.



To je razlog zašto toliko ljudi komentira druge ljude i ono što oni čine. Na temelju naših osjećaja tumačimo ono što se dogodilo i vezujemo se za misli koje su komentar na nastalu situaciju pa se tako osjećamo izdanim ili povrijeđenim. Ono što se osjeća izdano je zapravo naš ego, ne naše duboko ja. Ako ne dodaješ priču onome što se dogodilo, ne doživljavaš ni povrijeđenost. To nije lako kad nismo povezani s onim što uistinu jesmo i onda se lako prepustiti nepotrebnom nametanju priča događajima. Sam po sebi događaj je neutralan, njegova interpretacija priče je ono što stvara tjeskobu i nemir.

Pripremio: Dario Duišin Džunić, atma.hr