Jednom su pitali monaha – pustinjaka:
– Kako ti nije dosadno stalno biti sam?
A on im odgovori:
– Imam puno posla: treba istrenirati dva sokola i dva orla, umiriti dva zeca, obučiti zmiju, motivirati magarca i ukrotiti lava.
– Ali mi ne vidimo životinje pored tebe. Gdje su one?
Monah odgovori:
– Mi nosimo ove životinje u sebi…
Dva sokola se bacaju na sve što vide, i na dobro i na loše, i na korisno i na štetno. Moram ih naučiti da razlikuju dobro i loše. To su moje oči.
Dva orla kandžama kidaju i uništavaju sve čega se dotaknu. Moram ih naučiti da služe i pomažu, a ne da rade štetu. To su moje ruke.
Zečevi stalno skaču naprijed – natrag, krijući se od straha. Moram ih umiriti i naučiti da se nose sa teškim situacijama, a ne da bježe od problema. To su moje noge.
Najteže je trenirati zmiju. Iako je zatvorena u tijesan kavez, uvijek je spremna napasti svakoga u blizini. Moram je disciplinirati. To je moj jezik.
Magarac, kao što znate, vrlo je tvrdoglav, uvijek je umoran i ne želi raditi svoj posao, moram ga motivirati. To je moje tijelo.
Konačno, moram ukrotiti lava, koji želi biti kralj i vladati nad svima. Gord je, sujetan i misli da se cijeli svijet treba okretati oko njega. To je moj ego.
Kao što vidite, imam puno posla!
